Protekao je još jedan tjedan... Izdogađali su se zadaci i zadaci, sve nekako usput. Nevidljivi profesori u školu podučavaju nevidljivim lekcijama. Nevidljivi kolege superjunaci možda isto obavljaju svoje zadatke.
Malo me sve skupa podsjeća na situaciju kad sam prije puno godina pričala s Anom koja je tad imala jedno 8 godina... i svud oko nas su bili stranci. I pričali svako svoj jezik. Onda je Ana nažicala (nije baš da se pretrgala od žicanja) jednu mene da se pravimo da pričamo neki jezik. Da zavaramo strance (kao da hrvatski nije dovoljno dobar za zavarati recimo Talijane ;)). I tako sam se ja zapričala na izmišljenom jeziku, a onda me ona zapanjeno gledala i pitala - Ali ja ništa ne razumijem, šta si sad rekla?
Tako se nekako osjećam u ovom razredu. Niti znam tko su mi drugi učenici, niti mogu ikoga pitati za skripte (kao da i bi? ;)), niti znam koji su zadaci, niti prepoznajem predavače. Što se mene tiče - svaka je lekcija možda baš ona koja će biti na ispitu. A ispita, najvjerojatnije ni nema... :)
I onda nekad negdje bude logično i lako - opustiti se...
Ponekad se učini da sam pregruba i pretvrda prema kolegama. Kad me umore rasprave. Koje sama sa sobom ili ne vodim ili ovdim mekše, drugačije. Sebi ne moraš objašnjavati ono što je jasno. Sa sobom se ne shvatiš krivo.
Kako god...
*nabavila sam film koji smo radili na radionici na prvom stupnju superjunakinje.
*otkoračala sam do osiguranja i nije bio pakleni strah na kraju (ali do tada...)
*išla sam u dječji vrtić na radionicu i shvatila da su djeca divna, ali ne bi bila teta u vrtiću
*ušla u grupu starih-novih drugarica i ponovo blago razmatram čitanje knjiga
*neke odnose dopuštam makar ne razumijem... jer ne znaš nikad jesu to kolege ili slučajni prolaznici
...
Danas je nedjelja. I prekrasna je... Slušala sam Magdalenu bjesomučno mnogo puta, pogledala film nakon ne znam koliko vremena (*Opsesija*), napisala nešto pisama kojima zaista ne znam odrediti ton pa se moram prepustiti i sad idem, dok još mogu po danu... odraditi fotosešn s M. da je fotkam kad već imamo fotić...
Voljela bih da idući tjedan bude konkretniji po pitanju nekih smjerova. Novih. Starih.
Iako mi je negdje jasno da možda do kraja ovog stupnja neće biti konkretnosti...
Jutros sam se probudila svojevoljno sretna. To je značajan pomak. Možda i nije loša metoda, ma koliko se čini nabadajuća... ;)
Nema komentara:
Objavi komentar