Opet mi se dogodilo nešto. Ustvari ne znam jel ja išta u svom životu sama napravim ili se sve stalno događa samo? Možda sam samo zaboravljiva pa zaboravim ono što sam radila, tko će znati.
Uglavnom, dogodilo se da sam upisala drugi stupanj tečaja za superjunakinju. Mislim, išla bi ja na portuglaski, kaligrafiju, naprednu fotografiju, višu školu za putovanja ili barem vikend tečaj leptirstva, međutim trenutno se ne snalazim u ljudodruženju niti imam svote novaca potrebne za druge tečajeve. Tako da sam opet spala na superjunaštvo.
I krenem ja tako na uvodni dan tečaja. Na prvi april. Što nije bila šala. Kao ni kad su se moji roditelji zaručili. A nitko im nije vjerovao. I nisam baš koncentrirano pratila taj uvodni, ipak je bila nedjelja. Sve do trenutka kad sam saznala da sam na trećem stupnju. To je beskrajno razveselilo moje drugarice. Jedna mi je htjela šivati plašt (kao da nije općepoznata stvar da moraš dobro svladati padanje po podovima i letenje na suho prije nego dobiješ plašt - tek tamo negdje na petom, šestom stupnju...), druge su se radovale kako sam preskočila drugi stupanj. Ali jok. Ništa ja nisam preskočila. Samo sam zaboravila.
Pa, za one koji ne znaju:
1. stupanj za superjunakinju:
sredina rujna 2010 - početak lipnja 2011
2. stupanj za superjunakinju:
sredina lipnja 2011 - 8. mart 2012
Neću ni o programu koji su obuhvaćali ni promjenama koje je to donijelo. O prošlim stupnjevima ćemo nekom drugom prilikom. Sad idemo na ovaj.
A ovaj je zanimljiv po tome što uopće ne znam šta je u programu, a šta je samo tu da me naljuti.
Uplaši. I to. Pa će opet u lipnju biti šoka i nevjerice i kako li mi se to dogodilo. A to mi je kad hoću bit superjunakinja, a ništa nisam vježbala!
Nema komentara:
Objavi komentar