Superjunakinja III

Mislim, što je uopće superjunakinja? I koja vrsta superjunakinje želim biti?

Pojma nemam. Samo se ne želim više osjećati mala u situacijama u kojima znam da nisam mala. Ne želim se osjećati ni bespomoćno ni zbunjeno. I ne želim stvari rješavati grubošću i svađanjem. Znam da mogu. Znam da mogu biti silovito bijesna i luda. Ne želim to. Ne želim borbe. Želim mekoću. I mekoćom doći do stvari koje me raduju. Ako to znači sporiji ritam – sporiji ritam it iz. Ako to znači da će druge superjunakinje završiti obuku prije mene – sasvim sam okej s tim. 

Ne znam što točno znači superjunakinja u mojoj glavi. To je kao kad su djeca mala pa im nedostaju riječi u vokabularu. Kao što su Hrvoja svrbili zubi i bili mu sirovi nokti kad bi ih mama rezala. 

Znam koji je osjećaj biti superjunakinja, po mojim kriterijima. I još tražim put kako da do toga dođem.

Način bi trebao biti mekan, nježan, djelotvoran, razigran, radostan, oduševljavajuć...Toje način za koji znam da negdje postoji... samo polako skupljam valjane alate. Testiram na sebi, testiram na onima koji su dovoljno bliski da im moje otresanje ne može totalno nauditi. Jer valjda (nadam se) stignem pokazati i dobre stvari. Ispričati se.

Divni smo. Mi ljudi. divni i čudesni. Jedan po jedan čovjek kojeg sam upoznala – svi redom divni ispod svega. Jako. Neočekivano. Beskrajno. Ali to divno iz sebe ljudi vade samo u posebnim okolnostima. Kad se osjećaju sigurno. Kad su dovoljno nježni i dobri prema sebi da im drugi ne mogu nauditi svojom energijom.

Biti nježan prema sebi je nešto što je prilično teško jer traži puno osvješćivanja. Traži puno opraštanja u hodu. Otpuštanja. Istaknuti u mislima nešto pogrešno što ste napravili... i umjesto isprike i prebacivanja odgovornosti ili beskrajnog samooptuživanja – reći si jednostavno – jesam, napravila sam... nisam znala drugačije, tad je to bilo dobro i to je u redu – je teško. 

Jer nema pravog i krivog. Nema lošeg načina. Samo se teško odviknuti od starih misli. A svaka odluka koju donesemo sami... je dobra. I putem biramo koliko ćemo biti dobri prema drugima. kao što oni biraju koliko će biti dobri prema nama. Puno je to biranja i puno odluka. Čovjek zaboravi biti nježan. Ali srećom – da se istrenirati. 

Netko mi je jednom, ne znajući da to radi (ili znajući :)) – poklonio riječ. Istreniran. 

Bila je tako lijepa i zvučna. I prekasno mi sjela. Riječ koja u sebi uključuje toliko krutih stvari. Disciplina, odricanje, trpljenje, izdržati... sve redom riječi koje mi grče trbuh. I onda odjednom ta. Trening je divna riječ. U sebi je uspjela objediniti (za mene, ne znam kako drugima zvuči) sve te krute stvari na pozitivan način. I time u meni nježno maknuti otpore. Neke. 

Još uvijek sam malo tužna što to nisam mogla ni znala prije maknuti. Što mi je nametano na nasilne načine i nisam tako mogla prihvatiti. Ali nije da me to čini drugačijom od drugih. 

Isto tako, puno sam sretna. Što sam već prošla neke levele. Na obuci za superjunakinju. Ne samo zato što više nisam prvašić... nego najviše zato što znam da mogu proći. I da to ne mora biti bolno. Da svaki put može biti sve manje bolno.

Zato se na ovom stupnju uglavnom bavimo mekoćom.Dalek je put do plašta. Meni se ne žuri. Ionako me letenje još uvijek zastrašuje. I nisam na njega spremna. 

Još.;)