Dobar level

U početku sam mislila sam da superjunakinje samo svladavaju vještine. Što više njih, to bolje. jer onda mogu svladati sve prepreke. Nije da znam koje su to prepreke. Samo sam si zamislila da je svijet vrlo opasno mjesto koje ću od nečega ili nekoga morati braniti.

Ono što me zbunilo je da – je svijet negdje nekako u redu. Unatoč svim kaosima i lošim stvarima koje su odraz toga što razni superjunaci i superjunakinje misle da igramo na pobjedu.

Zbunilo me shvatiti da kao superjunakinja ustvari ne trebam raditi ništa. Da superjunakinje ne trebaju spašavati svijet. Možda čak ni sebe, onda kad su dobro. Da samo trebaju biti.

Toliko sam vremena ulagala beskrajnu energiju na to da se objasnim kao superjunakinja... onima koje volim. Toliko vremena da bi, kao što je prekrasna Ana jednom prekrasno rekla – obranila svoje pravo na igru, da sam se zbunila kad je to došlo.

Još uvijek čekam zadatke na ovom stupnju. Koje ću morati obaviti. Da bi bila prava superjunakinja. I moj se trener jako smije kad to radim. Podsjeća me iz dana u dan da to već jesam i da samo trebam raditi posao superjunakinje umjesto truda da postanem.

*Sa superjunakinjama to ide ovako – čim se upišeš na prvi stupanj, ti to već jesi. Dalje samo živiš svoje superjunačke levele*

I tako.

Da bi dobila plašt koji mi ne gine... moram se igrati dalje. 

Čudan zadatak. Iako se više ne osjećam toliko zbunjeno. 

I ne osjećam se krivom. 

Ponekad i ne znam kako se točno osjećam. Ali ni to nije bitno. 

Samo čekiram jel još uvijek želim biti tu di jesam, 

raditi to što jesam, najbolje što jedna mala superjunakinja može. 

I kad su odgovori da... onda nastavim aktivno. 

Kad su odgovori ne, malo se odmaknem, odmorim... pa se ponovo pitam. 

Ako imamo i dalje ne, onda je to ne. 

Ako imamo da... onda sam samo bila malo umorna i zabunila se. 

Da, superjunakinje se isto zabune. 

Uh, što se one znaju smiješno zabuniti... nastanu prave zavrzlame nekad!