Vrijeme leti kao ptičice, samo sam ja još na tlu

Protekao je još jedan tjedan... Izdogađali su se zadaci i zadaci, sve nekako usput. Nevidljivi profesori u školu podučavaju nevidljivim lekcijama. Nevidljivi kolege superjunaci možda isto obavljaju svoje zadatke.

Malo me sve skupa podsjeća na situaciju kad sam prije puno godina pričala s Anom koja je tad imala jedno 8 godina... i svud oko nas su bili stranci. I pričali svako svoj jezik. Onda je Ana nažicala (nije baš da se pretrgala od žicanja) jednu mene da se pravimo da pričamo neki jezik. Da zavaramo strance (kao da hrvatski nije dovoljno dobar za zavarati recimo Talijane ;)). I tako sam se ja zapričala na izmišljenom jeziku, a onda me ona zapanjeno gledala i pitala - Ali ja ništa ne razumijem, šta si sad rekla?

Tako se nekako osjećam u ovom razredu. Niti znam tko su mi drugi učenici, niti mogu ikoga pitati za skripte (kao da i bi? ;)), niti znam koji su zadaci, niti prepoznajem predavače. Što se mene tiče - svaka je lekcija možda baš ona koja će biti na ispitu. A ispita, najvjerojatnije ni nema... :)

I onda nekad negdje bude logično i lako - opustiti se...

Ponekad se učini da sam pregruba i pretvrda prema kolegama. Kad me umore rasprave. Koje sama sa sobom ili ne vodim ili ovdim mekše, drugačije. Sebi ne moraš objašnjavati ono što je jasno. Sa sobom se ne shvatiš krivo.

Kako god...
*nabavila sam film koji smo radili na radionici na prvom stupnju superjunakinje.
*otkoračala sam do osiguranja i nije bio pakleni strah na kraju (ali do tada...)
*išla sam u dječji vrtić na radionicu i shvatila da su djeca divna, ali ne bi bila teta u vrtiću
*ušla u grupu starih-novih drugarica i ponovo blago razmatram čitanje knjiga
*neke odnose dopuštam makar ne razumijem... jer ne znaš nikad jesu to kolege ili slučajni prolaznici
...

Danas je nedjelja. I prekrasna je... Slušala sam Magdalenu bjesomučno mnogo puta, pogledala film nakon ne znam koliko vremena (*Opsesija*), napisala nešto pisama kojima zaista ne znam odrediti ton pa se moram prepustiti i sad idem, dok još mogu po danu... odraditi fotosešn s M. da je fotkam kad već imamo fotić...

Voljela bih da idući tjedan bude konkretniji po pitanju nekih smjerova. Novih. Starih.
Iako mi je negdje jasno da možda do kraja ovog stupnja neće biti konkretnosti...

Jutros sam se probudila svojevoljno sretna. To je značajan pomak. Možda i nije loša metoda, ma koliko se čini nabadajuća... ;)

Miran superjunački tjedan

1. lijepo je imati već napisana pisma spremna doma za dijeliti okolo. uzmeš, voziš se tramvajem i veseliš se bojama dok ideš na kavu s kolegicom vješticom.

2. piva popodne mi je baš opuštenost... kolegica vještica i ja smo skupa zalijepile oblake i pročitale malo pisama prije nego smo ih, šećući, podijelile ljudima po gradu.

3. kuverte za zid drugarima u beču. napravljeno, predano... treba doći vidit zid! 

 

4. gregor i ja smo malo crtali... kad napokon oslobodim ormar viška odjeće... možda si sašijem svoju kolekciju  haljina. da imam šta nositi na četvrtom stupnju!

  

5. vrijeme je da napišem još malo pisama... dugo nisam pisala ništa na engleskom, nije ni čudo da ga ne znam kad ništa ne vježbam!

6. male kuverte za patuljkova pisma...

 

7. patuljko je pisao pisma na mašinu, dok se nije potrošila traka... 

onda smo prešli na ručicu. šta smo drugo mogli. 

Dobar level

U početku sam mislila sam da superjunakinje samo svladavaju vještine. Što više njih, to bolje. jer onda mogu svladati sve prepreke. Nije da znam koje su to prepreke. Samo sam si zamislila da je svijet vrlo opasno mjesto koje ću od nečega ili nekoga morati braniti.

Ono što me zbunilo je da – je svijet negdje nekako u redu. Unatoč svim kaosima i lošim stvarima koje su odraz toga što razni superjunaci i superjunakinje misle da igramo na pobjedu.

Zbunilo me shvatiti da kao superjunakinja ustvari ne trebam raditi ništa. Da superjunakinje ne trebaju spašavati svijet. Možda čak ni sebe, onda kad su dobro. Da samo trebaju biti.

Toliko sam vremena ulagala beskrajnu energiju na to da se objasnim kao superjunakinja... onima koje volim. Toliko vremena da bi, kao što je prekrasna Ana jednom prekrasno rekla – obranila svoje pravo na igru, da sam se zbunila kad je to došlo.

Još uvijek čekam zadatke na ovom stupnju. Koje ću morati obaviti. Da bi bila prava superjunakinja. I moj se trener jako smije kad to radim. Podsjeća me iz dana u dan da to već jesam i da samo trebam raditi posao superjunakinje umjesto truda da postanem.

*Sa superjunakinjama to ide ovako – čim se upišeš na prvi stupanj, ti to već jesi. Dalje samo živiš svoje superjunačke levele*

I tako.

Da bi dobila plašt koji mi ne gine... moram se igrati dalje. 

Čudan zadatak. Iako se više ne osjećam toliko zbunjeno. 

I ne osjećam se krivom. 

Ponekad i ne znam kako se točno osjećam. Ali ni to nije bitno. 

Samo čekiram jel još uvijek želim biti tu di jesam, 

raditi to što jesam, najbolje što jedna mala superjunakinja može. 

I kad su odgovori da... onda nastavim aktivno. 

Kad su odgovori ne, malo se odmaknem, odmorim... pa se ponovo pitam. 

Ako imamo i dalje ne, onda je to ne. 

Ako imamo da... onda sam samo bila malo umorna i zabunila se. 

Da, superjunakinje se isto zabune. 

Uh, što se one znaju smiješno zabuniti... nastanu prave zavrzlame nekad!

Superjunakinja III

Mislim, što je uopće superjunakinja? I koja vrsta superjunakinje želim biti?

Pojma nemam. Samo se ne želim više osjećati mala u situacijama u kojima znam da nisam mala. Ne želim se osjećati ni bespomoćno ni zbunjeno. I ne želim stvari rješavati grubošću i svađanjem. Znam da mogu. Znam da mogu biti silovito bijesna i luda. Ne želim to. Ne želim borbe. Želim mekoću. I mekoćom doći do stvari koje me raduju. Ako to znači sporiji ritam – sporiji ritam it iz. Ako to znači da će druge superjunakinje završiti obuku prije mene – sasvim sam okej s tim. 

Ne znam što točno znači superjunakinja u mojoj glavi. To je kao kad su djeca mala pa im nedostaju riječi u vokabularu. Kao što su Hrvoja svrbili zubi i bili mu sirovi nokti kad bi ih mama rezala. 

Znam koji je osjećaj biti superjunakinja, po mojim kriterijima. I još tražim put kako da do toga dođem.

Način bi trebao biti mekan, nježan, djelotvoran, razigran, radostan, oduševljavajuć...Toje način za koji znam da negdje postoji... samo polako skupljam valjane alate. Testiram na sebi, testiram na onima koji su dovoljno bliski da im moje otresanje ne može totalno nauditi. Jer valjda (nadam se) stignem pokazati i dobre stvari. Ispričati se.

Divni smo. Mi ljudi. divni i čudesni. Jedan po jedan čovjek kojeg sam upoznala – svi redom divni ispod svega. Jako. Neočekivano. Beskrajno. Ali to divno iz sebe ljudi vade samo u posebnim okolnostima. Kad se osjećaju sigurno. Kad su dovoljno nježni i dobri prema sebi da im drugi ne mogu nauditi svojom energijom.

Biti nježan prema sebi je nešto što je prilično teško jer traži puno osvješćivanja. Traži puno opraštanja u hodu. Otpuštanja. Istaknuti u mislima nešto pogrešno što ste napravili... i umjesto isprike i prebacivanja odgovornosti ili beskrajnog samooptuživanja – reći si jednostavno – jesam, napravila sam... nisam znala drugačije, tad je to bilo dobro i to je u redu – je teško. 

Jer nema pravog i krivog. Nema lošeg načina. Samo se teško odviknuti od starih misli. A svaka odluka koju donesemo sami... je dobra. I putem biramo koliko ćemo biti dobri prema drugima. kao što oni biraju koliko će biti dobri prema nama. Puno je to biranja i puno odluka. Čovjek zaboravi biti nježan. Ali srećom – da se istrenirati. 

Netko mi je jednom, ne znajući da to radi (ili znajući :)) – poklonio riječ. Istreniran. 

Bila je tako lijepa i zvučna. I prekasno mi sjela. Riječ koja u sebi uključuje toliko krutih stvari. Disciplina, odricanje, trpljenje, izdržati... sve redom riječi koje mi grče trbuh. I onda odjednom ta. Trening je divna riječ. U sebi je uspjela objediniti (za mene, ne znam kako drugima zvuči) sve te krute stvari na pozitivan način. I time u meni nježno maknuti otpore. Neke. 

Još uvijek sam malo tužna što to nisam mogla ni znala prije maknuti. Što mi je nametano na nasilne načine i nisam tako mogla prihvatiti. Ali nije da me to čini drugačijom od drugih. 

Isto tako, puno sam sretna. Što sam već prošla neke levele. Na obuci za superjunakinju. Ne samo zato što više nisam prvašić... nego najviše zato što znam da mogu proći. I da to ne mora biti bolno. Da svaki put može biti sve manje bolno.

Zato se na ovom stupnju uglavnom bavimo mekoćom.Dalek je put do plašta. Meni se ne žuri. Ionako me letenje još uvijek zastrašuje. I nisam na njega spremna. 

Još.;)

Uvod je uvijek pristojno imati...

Opet mi se dogodilo nešto. Ustvari ne znam jel ja išta u svom životu sama napravim ili se sve stalno događa samo? Možda sam samo zaboravljiva pa zaboravim ono što sam radila, tko će znati.

Uglavnom, dogodilo se da sam upisala drugi stupanj tečaja za superjunakinju. Mislim, išla bi ja na portuglaski, kaligrafiju, naprednu fotografiju, višu školu za putovanja ili barem vikend tečaj leptirstva, međutim trenutno se ne snalazim u ljudodruženju niti imam svote novaca potrebne za druge tečajeve. Tako da sam opet spala na superjunaštvo.

I krenem ja tako na uvodni dan tečaja. Na prvi april. Što nije bila šala. Kao ni kad su se moji roditelji zaručili. A nitko im nije vjerovao. I nisam baš koncentrirano pratila taj uvodni, ipak je bila nedjelja. Sve do trenutka kad sam saznala da sam na trećem stupnju. To je beskrajno razveselilo moje drugarice. Jedna mi je htjela šivati plašt (kao da nije općepoznata stvar da moraš dobro svladati padanje po podovima i letenje na suho prije nego dobiješ plašt - tek tamo negdje na petom, šestom stupnju...), druge su se radovale kako sam preskočila drugi stupanj. Ali jok. Ništa ja nisam preskočila. Samo sam zaboravila.

Pa, za one koji ne znaju:
1. stupanj za superjunakinju:
sredina rujna 2010 - početak lipnja 2011

2. stupanj za superjunakinju:
sredina lipnja 2011 - 8. mart 2012

Neću ni o programu koji su obuhvaćali ni promjenama koje je to donijelo. O prošlim stupnjevima ćemo nekom drugom prilikom. Sad idemo na ovaj.

A ovaj je zanimljiv po tome što uopće ne znam šta je u programu, a šta je samo tu da me naljuti.
Uplaši. I to. Pa će opet u lipnju biti šoka i nevjerice i kako li mi se to dogodilo. A to mi je kad hoću bit superjunakinja, a ništa nisam vježbala!